normalan (lat. normalis) - koji odgovara
pravilu, pravilan, propisan, redovan,
prirodan; uzoran, za primjer, primjeran;
mat. okomit, ortogonalan; pren.
duševno i tjelesno zdrav, npr. normalan
čovjek (Anić, Klaić, Domović).
Ne jedem šećer, brašno, ulje, životinje ili bilo što što je bilo u životinji.
Bila sam prije pola godine na jednom super terenu u Portugalu, sa simpatičnim ljudima. Kada je bilo vrijeme za ručak, ponudili su mi sendvič. Odbila sam i rekla da ne jedem meso. Nema veze, imaju i sa sirom. Rekla sam da ne jedem niti sir. Onda su mi ponudili sendvič s jajima ali sam opet odbila jer ne jedem ni jaja... Pitali su hoću li sami kurh ali rekla sam da ne jedem kruh. Rekli su mi da je to jako čudno i da nisu nikada čuli da netko ne jede kruh. Nikad nisam voljela nekakva veganska propovijedanja i soljenja pameti, nisam ih mogla podnijeti dok sam jela životinje i samo su me odbijala dalje od veganstva, pa sam im samo rekla da ne jedem nikakvu prerađenu hranu i da je to zato što sam čudna. Kako su ipak nastavili postavljati pitanja o mojoj prehrani, ispričala sam im kratku pričicu.
Prije godinu i pol sam pala s bicikla na glavu, malo polomila zube, nos, šaku, dokrajčila već otprije sjebano koljeno i zauvijek izgubila svoj najdraži ikad bicikl. Dugo nakon toga nisam mogla koristiti desnu šaku, koljeno bi mi se često ukočilo pa ne bih mogla hodati ((ali zato sam si brže bolje našla novi-prastari bajk s torpedo kočnicom da ne moram hodat ni kočit rukom, yolo, život je igra valjda)), nos mi je ostao mrvicu iskrivljen, ali to sve mi nije predstavljalo neki veći problem. Najveći bed mi je bio to što mi se jedan od prednjih zuba još dugo klimao i ostao je siv jer je izgubio vezu s krvi i živcima. Znala sam da ne može to biti to i bilo mi je glupo slušati da su ''implantati super stvar''. Prije toga nisam išla zubaru valjda zadnjih osam godina (osim vaditi umnjak koji se bio zaglavio), nisam koristila pastu za zube zadnjih 5 i sve je savršeno funkcioniralo, pa sam odlučila da niti ovo neće biti kraj tog savršenog funkcioniranja. Počela sam istraživati o utjecaju hrane na zube i naišla na tekstove nekih ljudi koji su prehranom izliječili karijes. Da, da, moguće je, svašta je moguće. Odmah sam iz prehrane izbacila šećer (što sam već nekoliko godina bila bezuspješno pokušavala jer sam bila ovisnica o šećeru), brašno (i bilo kakve pekarske proizvode, naravno), žitarice i prerađenu hranu. Nije mi bilo teško jer sam imala cilj - bilo mi je puno važnije imati sve zube u ustima nego imati onaj ovisnički osjećaj ugode nakon jedenja čokolade ili keksa. Tako sam neko vrijeme jela puno povrća, nešto voća, orašaste plodove, ribu, jaja, ghee i ponekad pileću juhu. Mesna industrija i industrija mliječnih proizvoda i jaja mi se gadila, ali slijedila sam taj neki plan prehrane koji je uključivao životinjsku hranu pa sam se barem trudila kupovati domaće sa sela od prijatelja i poznanika. Ok, to je sve funkcioniralo, puno ribe i gheeja, zubi još uvijek u ustima, sve super. Šaku još uvijek nisam mogla micati a koljeno mi je bilo gore nego ikad (morala sam i štake posuditi od prijatelja) ali veselilo me što imam sve svoje zube. Onda sam jednog dana upoznala Marinu [
FiggyPiggy sirova hrana] na predstavljanju njezine knjige o sirovojelstvu. Za sirovu hranu sam bila čula i ranije, ali je baš i nisam doživjela. Gledala sam filmiće od
FullyRaw Kristine i pitala se zakaj sad cijedi 15 naranči u sok, kaj to nije malo previše naranči? Jednostavno mi je to sve bilo dosta daleko i strano (slobodno se rugajte ali danas obožavam Kristinu i mislim da je prekrasna i pametna). Ali dok sam slušala Marinu kako priča o svojim iskustvma sa sirovom hranom i koje je sve zdravstvene probleme riješila otkada se tako hrani, nekako mi je to sve dobilo puno smisla. Sve je zvučalo super i logično. Jedino baš veganstvo brate, to teško, pa jedem ribu i ghee skoro svaki dan... Nije da bi mi išta od toga nedostajalo pored voća i povrća nego sam mislila da su mi i riba i ghee neophodni za zube i zato ih nisam htjela prestati jesti. Još sam tada bila na prehrani s jako malo ugljikohidrata a puno proteina i masti pa mi se i taj skok na prehranu baziranu na ugljikohidratima činio gotovo nemogućim. Zato sam mislila da ću si ostaviti tu informaciju o sirovoj hrani u nekoj ''lijepo je znati'' ladici u glavi i spremiti za kasnije. Ipak, malo pomalo sam nekako spontano sve manje jela i ribe i gheeja a sve više svježeg voća i povrća i uskoro sam bila najvećim dijelom na sirovoj biljnoj prehrani. Osjećala sam se prekrasno jer mi je voće oduvijek bilo najdraža hrana i bilo je pravo divno otkriće da postoji prehrana koja funkcionira, a temelji se na voću (ne samo to nego da to može biti savršena prehrana za čovjeka). Iako je cijela ta priča s otkrivanjem prave hrane krenula zbog zuba, ne mogu valjda niti nabrojati sve genijalne promjene koje su mi se dogodile u tijelu otkada sam izbacila životinjsku hranu i većinu kuhane hrane. Na jesen nisam dobila alergiju na ambroziju koju sam do tada imala zadnjih 12 godina. Imala sam stvarno puno energije i uvijek sam bila spremna za bilo kakve izazove. Počela sam normalno spavati nakon valjda 5 godina nesanice. Prestali su mi užasni bolovi kod menstruacije (jel nepristojno reć menga??) koje sam imala zadnjih 12 godina (to je bila ona bol od koje vrištiš i usnice su ti bijele, pa se onda skoro onesvijestiš ali srećom nađeš krevet ili klupu ili ok komad poda na vrijeme pa samo legneš i vrištiš i dalje). Koljeno mi se -magično- oporavilo i odjednom sam mogla hodati koliko god sam htjela... Ne mogu niti opisati taj cijeli osjećaj lakoće, ne samo u tijelu nego i ''u glavi'', kojeg imam otkada ne jedem životinjsku hranu niti industrijski prerađenu ''hranu''. Čovjek misli da se dobro osjeća dok ne shvati da se može još puno, puno bolje osjećati.
Zašto je to tako?
Kao što sam već malo pisala u starijim postovima, ljudsko tijelo se prirodno želi oporaviti od bilo kakvih oštećenja. Pitanje je hoćemo li mu mi to dozvoliti i olakšati ili ćemo učiniti taj put do oporavka dužim, težim ili čak nemogućim. Danas većina ljudi jede industrijski prerađenu hranu, punu kemikalija kojima nije mjesto u ljudskom organizmu, ali i bijelog šećera, brašna, rafiniranih ulja. Raznih tvari čiji metabolizam predstavlja za organizam određeni stres i nepotrebnu potrošnju energije. To nije hrana. Hrana je nešto što će izgraditi organizam i dati mu energiju, a ne nešto što će samo popuniti želudac i tjednima trunuti u crijevima. Uz pravu hranu čovjek može osjetiti da su sitne ''bolesti'' samo način na koji se tijelo prirodno čisti i da njihove simptome (temperatura, glavobolja, kašalj...) ne treba suzbijati farmaceutskim ''lijekovima'' već treba pustiti da tijelo na taj način izbaci toksine. Danas je većina ljudi navikla živjeti na brzinu pa im je puno lakše popiti neku tabletu koja će sakriti simptome neke bolesti i dopustiti im da odrade još jedan dan po planu. Taj pristup ne može voditi zdravlju nego samo bolesti. Ljudi nemaju vremena čekati da im se tijelo izliječi jer moraju na posao... Ali ne kužim što će ti svi novci koje zaradiš ako se nikad ne osjećaš baš najbolje?
Moderna medicina savršeno podupire ovakav moderni i brzi način života tretirajući ''lijekovima'' simptome bolesti, bez da se djeluje na njezin uzrok. Ti lijekovi najčešće uzrokuju neke nove simptome. Može ih se ''liječiti'' nekim drugim ''lijekovima''... Mislim svaka čast da će ti netko kada padneš s bicikla znati namjestiti kosti natrag na staro mjesto, to je stvarno korisno i sigurno je spasilo mnoge živote, ali kad se radi o tableticama, izgleda da nitko ne razmišlja zašto ih zapravo propisuje. Recimo netko jede puno kruha i salame i to mu cijelo vrijeme uzrokuje žgaravicu. Ode kod doktora i doktor mu propiše nešto protiv žgaravice. Nitko se neće sjetiti da kaže tom čovjeku da prestane jesti kruh i salamu, a zar to ne bi bilo puno jednostavnije? Isti princip vrijedi i za teške zdravstvene probleme. Ima puno ljudi koji su uspješno izliječili ''neizlječive'' bolesti promjenom načina prehrane, samo što se za to slabo zna jer su ljudi navikli na jedan potpuno drugi način. Ljudi su danas zatupljeni hranom koju jedu i ne shvaćaju da se mogu tako lako osjećati puno bolje.
Sad se možda neki pitaju zašto bismo se ovako kompulzivno bavili hranom kada možemo samo pojesti komad torte u slastičarnici ili par redova čokolade i osjećati se sretno i ispunjeno, jer sreća je bitna za zdravlje. Tako je, jako je bitno i kako se osjećamo, a ne samo što jedemo. Ali sreća nakon jedenja bijelog šećera ili peciva iz pekare je slična sreći nakon pucanja ili ajde šmrkanja heroina samo što to većina ljudi ne shvaća kao išta više od prazne usporedbe. Ljudi osuđuju dopere ali nitko te neće osudit jer, ej, jedeš kolač... I mladi John Frusciante u jednoj video snimci kaže da mu dop ne šteti i da nema namjeru prestati. Baš lijepo, Frusciante, ali svi znamo da to nije bila istina. Taj zamagljeni osjećaj sreće nakon jedenja industrijske hrane je samo nešto što čovjeka udaljava od prave sreće. Prava sreća je kad ti ne trebaju nikakvi stimulansi da se osjećaš prekrasno. Niti hrana, niti kava, niti droge, niti drugi ljudi, niti uspjeh, niti novac, niti petica na faksu. Naravno da sve te stvari čovjeka lako zavedu i puno je lakše to sve napisati i (naizgled) posložiti u glavi nego živjeti to svake sekunde života. Iskreno ne znam kako je to kad te ispunjava novac jer nikad nisam imala para (a voljela bih, ako ništa za indijske oraščiće, dobre breskve, lubenice i poneko putovanje), ali moram priznati da me otkad sam na prirodnoj biljnoj hrani ove druge stvari još i manje diraju nego prije. Smirenije se osjećam u vezi svega u životu. Više volim i cijenim sebe, a zbog toga i druge ljude. Zanimljivo mi je uopće pisati ovakve rečenice kada se cijelo vrijeme mijenjam i već ću sutra biti opet drugačija. Ali htjela sam napokon podijeliti s ljudima (kome se već dalo ovo sve čitati) dio svojeg iskustva jer možda to nekome pomogne na neki način na njegovom/njezinom putu.
U nekom od idućih postova ću pisati o tome zašto ne jedem životinjsku hranu, sad mislim da sam napisala i puno više nego što bi se meni samoj dalo čitati, pa neću silit... Samo ljubav i sreća, kak bi rekla prijateljica Mateja. Uživajte u proljeću ˇ^ˇ^ˇ^ˇ^ˇ^ˇ^ˇ^ˇ
[foto: Nina Džidić-Uzelac]