kriška i po: priča o umnjaku koji je ostao

U prošlom postu sam se već dovoljno raspisala o zubima, pa sam odlučila da će umnjak dobiti svoju priču. Dosta (mladih) ljudi ima problema s umnjacima i vjerujem da će nekima biti korisno pročitati iskustvo koje ne uključuje bolno vađenje. Osim toga, kroz ovakve postove bih vam voljela pokazati kako je ljudsko tijelo moćna prirodna tvorevina, i ako ga naučimo slušati, možemo vidjeti kako nije svaki simptom koji osjetimo razlog za paniku, već samo znak da trebamo nešto promijeniti.

Ovako sam se ja zabavila s umnjacima.. Prvi od dva donja umnjaka sam izvadila prije nekih šest ili sedam godina, kada još nisam previše razmišljala o tome kako uzeti zdravlje u svoje ruke. Tada nisam znala bolje i nakon previše stvarno gadnih upala rješavanih antibioticima (koje sam i tada smatrala nužnim zlom) jednostavno sam pristala kada su rekli da mooooraju to obavezno vaditi. Bilo je užasno neugodno, krvavo i trajalo je hiljadu (ne hiljadu milisekundi nego skoro sat vremena), a zub su mi napokon uspjeli iščupati skupa s komadom kosti čeljusti. Oporavljala sam se dva tjedna; zub još i danas čuvam u ladici.

Drugi umnjak mi je u to vrijeme bio ležao kao uspavana ljepotica, okrenut okomito na ostale zube, i za njega su mi tada bili rekli da vjerojatno neće nikad niti izaći. Premotavam film nešto godina unaprijed, nakon par mjeseci na sirovoj hrani i gotovo magičnog oporavka tijela od svega što me bilo mučilo - uspavani umnjak je počeo izlaziti. Pomalo bolno i uz laganu upalu, ali tada sam bila toliko svjesna svojeg tijela da se nisam bojala da će biti bilo kakvih komplikacija. Krenuo bi izbijati jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca. Taj dan bih jela samo vodenasto voće (recimo naranče ili lubenice), ili pila vodu i cijeđene sokove da si ne opterećujem tijelo, i upala i bol bi prošle za jedan dan. Kasnije sam otišla napraviti ortopan, na kojem se vidjelo da mi se umnjak potpuno ispravio i rastao baš onako kako treba. S vremenom sam sa sirove prehrane prešla na cjelovitu biljnu koja je uključivala i kuhanu hranu (iz praktičnih razloga; sirovo mi je stvarno pasalo, ali uz česta putovanja i terene postalo je jedva održivo i nabava hrane mi je počela pričinjavati stres). Tijelo mi je odgovorilo na tu promjenu, pa se tako i zub počeo malo više buniti. Upale kod izbijanja zuba su bile sve jače, ali nisam odustajala jer sam još uvijek znala kako da si pomognem - nekoliko dana na voću i smoothijima i prođe bez problema. Nakon četiri godine i ponešto dosta bolnih situacija, nekoliko jačih upala, dogovora za vađenje jer mi se bila počela razgrađivati kost čeljusti od upale, odgode vađenja jer mi je nakon tri tjedna na sokovima i sirovoj hrani kost opet bila u dobrom stanju i napokon rezanja komadića zubnog mesa ispod kojeg je bio zatočen (sloboda umnjaku!), imam svoj prekrasni, veliki, zdravi umnjak. Očito da je bila potrebna i megadoza strpljenja da kroz četiri godine skoro svakih mjesec dana kontroliraš upalu pomoću prehrane ili posta, nevezano za momente kao što su obiteljski ručkovi ili najbolji veganski burger u Parizu (njega sam pojela, bio je slastan, ali mi je sutradan lice naraslo za dva centimetra oko donje čeljusti).

Hoću reći da naše tijelo svašta može ako mu dopustimo. Recimo ovo rezanje mesa isto možda ne bih bila radila da me nije čekao posao na moru bez slobodnih dana. Moguće je pronaći balans u životu, koji vam omogućuje da imate i dinamičan stil života i dobro zdravlje. Samo treba slušati svije tijelo, vjerovati u njega i biti svjestan za što je ono sve sposobno (a to je često puno više nego što smo svjesni). Ne treba slijepo slušati što nam drugi govore, čak niti savjet stručnjaka nije loše uzeti sa zrnom soli. Zahvališ na savjetu, ali ako baš dubinski osjećaš da trebaš učiniti po svome, onda vjerojatno i trebaš. To je tvoja odluka i nitko ju neće donijeti umjesto tebe. Ovo je primjenjivo na mnoge druge situacije, ne samo na umnjake. Uzeti zdravlje u svoje ruke, razumjeti procese u svojem tijelu i živjeti sretnije, jednostavnije, svjesnije... meni je to to.

Odjavljujem se, ajd bok! Živili.